I don't use my head to fly the arrow, boy

I use my heart


05.11.2018.

Nedjelja. Dnevnik. Bach je ponovo umro.
Ograničavati spasenje postalo je sasvim jednostavno.

Umjetnost u minhenskoj operi lišiti svih čula.
Biti umjereno zadovoljan.
Skloniti kofere pune kontrolisanog sljepila.
Jesti u restoranu renomiranog imena.
To je sve što treba učiniti.

Sjedište lijevo od mene bilo je prazno.
Uvijek je tako.
Prazno.
U programu od pet eura stajali su stihovi Ane Ahmatove na njemačkom.
Ipak, teže je bilo prevesti klupe napuštene u decembru.
Supe za jednu osobu.
Ćutanje.
Nenapisanu kantatu o izgubljenom na radnom stolu.

Primjetio sam čudovišni nesklad prisutnih.
Svako nosi svoje zarobljeništvo.
I geometrijsku leptir mašnu.

Mi smo svi ne sasvim ljudi.

Sitne radosti učmalih sredina.
Turnir u seoskom fudbalu.
Noćno udaranje glavom o zidove svega.
Mi smo beskorisna stvar za plodonosnost.
Naučeni da neko drugi uvijek umije bolje da pokušava
Svaki lažni uspijeh i stravičnu dovoljnost.

Ne vidiš?
Iskrenost je najbolja historija.
A historija svijeta je o tvojim koljenima.
Ili, barem, o sjećanju na njih.

Danas je Bach ponovo umro.
Bilo je teško ostati dostojanstven na ivici balkona.
Obližnje gradilište pršti žičanim kakofonijama i strojevima za sječenje betona.
Neko drugi iznio je maline na dlanu
I rekao ti da voli kada plačeš uz Agnus Dei.

Uvijek neko drugi kaže prave stvari o ljubavi.

Primjećujem
Svijet jako uživa u remećenju.
Svaki put tako je kada postanemo neko drugi.

Danas je Bach ponovo umro
Drum, Welt, zu guter Nacht
Mein Augen sind schon zu.
Komm, selge Ruh!
Danas je Bach ponovo umro.
Oni manje sretni nastavljaju da žive sve izgubljeno.


Stariji postovi



BROJAČ POSJETA
2448

Powered by Blogger.ba