"Dakle, došao sam danas kod bivšeg Majstora, koga nisam video već pola godine, i poslije nagovještaja njegovog famulusa za sebe sam očekivao malo od te posjete, ili nism ništa; jednostavno, uplašio sam se da nas poštovani stari gospodin može uskoro naglo napustiti, pa sam pohitao ovamo da ga bar još jednom vidim. Kad me je poznao i pozdravio, lice mu je zasvijetlilo, ali nije rekao ništa osim mog imena i pružio mi je ruku; a činilo mi se da su i taj pokret i ta ruka svijetlili, iz njega cijelog, ili bar iz njegovih očiju, njegove bijele kose i svijetloružičaste kože, kao da je strujalo neko lagano hladno zračenje. Sjeo sam pored njega, a on je otjerao studenta, samo jednim jedinim pogledom, i tad je počeo najčudniji razgovor koji sam ikada doživio. spočetka je, istina, to za mene bilo vrlo neobično i nelagodno, a i postidno, jer ja sam se stalno obraćao starcu i postavljao mu pitanja, a on ni na šta nije odgovarao drulčije do pogledom; nisam mogao razabrati da li moja pitanja i saopćenja dopiru do njega drukcije negoli kao kakav dosadan šum. To me je zbunjivalo, razočaravalo i zamaralo, činio sam se sebi tako izlišan i nametljiv; ma šta da sam kazao Majstoru, zauzvrat sam dobijao samo osmijeh i kratak pogled. Zaista, da ti pogledi nisu bili toliko prepuni blagonaklonosti i srdačnosti, morao bih pomisliti da starac otvoreno zbija šalu sa mnom, da se posmijava mojim pričama i pitanjima, cjelokupnom nepotrebnom naporu koji sam utrošio na putovanje i ovu posjetu. No, u njegovom ćutanju i osmjehivanju je konačno i bilo neke slične namjere, oni su zbilja izvjesna odbrana i prekorjevanje, samo što su to bili na drugi način, na jednoj drugoj ravni i na drugom smisaonom stupnju nego što bi to mogle biti podrugljive riječi. Morao sam najprije klonuti i pretrpjeti potpuni brodolom sa svojim, kako mi se činilo, strpljivo-učtivim pokušajima da ga navedem na razgovor, prije nego što sam počeo shvatati da bi starac lako bio dorastao i sto puta većoj strpljivosti, upornosti i učtivosti nego što su bile moje. Moguće je da je to trajalo četvrt ili pola sata – meni se činilo kao da je pola dana prošlo; počeo sam da bivam tužan, umoran i ljutit i da se kajem zbog svog putovanja, usta su mi se osušila. Eto, tu je sjedio taj dostojanstveni čovjek, moj zaštitnik, moj prijatelj koji je, otkako pamtim, imao moje srce i povjerenje i nikad neku moju riječ nije ostavio bez odgovora, sjedio je tu i slušao me kako govorim, ili me i nije slušao, sjedio i potpuno se sakrio i ušančio iza svoj zračenja i osmjehivanja, iza svoje zlatne maske, nedostižan, pripadnik nekog drugog svijeta s drugim zakonima, i sve što je težilo da se iskaže od mene k njemu, iz našeg svijeta u njegov – slivalo se niz njega kao kiša niz kamen. Najzad – već sam bio izgubio svaku nadu – najzad je probio taj čarobni zid, najzad mi je pomogao, najzad je rekao jednu riječ! Bilo je to jedino što sam danas čuo od njega.
"Zamaraš se, Jozefe", rekao je tiho i glasom punim one dirljive ljubaznosti i staranja kakav poznaješ kod njega. To je bilo sve. "Zamaraš se, Jozefe". Kao da me je dugo gledao kako nešto naporno radim, pa sad hoće da me opomene. Izgovarao je riječi pomalo s naporom, kao da već veoma dugo nije upotrebljavao usne za govorenje. U isti mah je položio šaku na moju ruku – bila je laka kao leptir – prodorno me pogledao u oči i osmjehnuo se. U tom trenutku sam bio pobijeđen. Nešto od njegove vedre tišine, nešto od nejgovog strpljenja i spokojstva prešlo je u mene, i odjednom me je skolilo razumijevanje za starca i za zaokret što se desio s njegovim bićem, koje se odaljavalo od ljudi kretalo ka muzici, udaljavalo od misli i kretalo ka jedinstvu. Shvatio sam šta mi je bilo dato da ovdje gledam, a tek sada sam shvatio i ovaj osmijeh, ovo zračenje; jedan svetac, jedan čovjek koji je dostigao savršenstvo, dozvolio mi je da ovdje tokom jednog sata suobitavam u njegovom sjaju, a ja, šeptrlja, ja sam htio da ga zabavljam, ispitujem i zavodim na konverzaciju. Hvala Bogu, nisu mi se prekasno otvorile oči. Mogao je i da me otera i tako me zauvek odgurne od sebe. Time bih bio lišen onog najneobičnijeg i najdivnijeg što sam ikada doživio."
